Piše: Mirjana Mićić
Treslo se, ljuljalo, podrhtavalo ovih dana tlo pod nogama. Nije prijatno ni najmanje,
naprotiv, mnogi ljudi se više plaše zemljotresa nego ostalih elementarnih nepogoda. A njih ne nedostaje poslednjih godina, te poplave, pa požari, cunami, orkani. Za tren sve unište, ostave ljude bez igdje ičega, pokazujući da su voda, vatra, vjetar i ostale prirodne pojave dobar sluga, ali loš gospodar. Tako i zemljotresi koji mogu biti itekako razorni i opasni. I što je najgore obično se dešavaju noću, i ovaj nedavni, jači, je mnoge u našem gradu probudio drmusanjem kreveta i ružnim osjećajem u stomaku.
Zvornik nije trusno područje, ali kako mi je prije desetak gdina pričao jedan seizmolog, područje Tuzle jeste, a sva ta pomjeranje zemljine kore i unutrašnosti nisu nimalo bezazalena, naprotiv,mada ne smijemo uvijek misliti na najgore i širiti paniku i beznadje. Ali baš takve stuacije pokazuju svu nemoć čovjeka i negovu zavisnost od čudi prirode, koja za čas može da pokaže svoju ružniju stranu. U sekundi može sve da ode u nepovrat, i šta će onda oni koji su čitav život posvetili sticanju bogatstva po bilo koju cijenu. I inače, kad krenu na onaj svijet ništa ne mogu ponijeti, pa možda ovi zemljotresi opominju da se malo preispitamo i upitamo kuda to idemo.
Neki citiraju repliku iz poznatog filma “Biće skoro propast svijeta, neka bude nije šteta”. Kako za koga, ali svi smo samo obični smrtnici, a neki to zaboravljaju ili se sjete samo kada zatrese...
