
Jedna mlađa mi komšinica danima, pa i mjesecima pitala me, uvijek kada me vidi, ima li šta od otvaranja jedne ustanove u kojoj bi, nadala se, mogla dobiti posao. Željela sam da joj se očekivanja ostvare, a onda vidim je sasvim slučajno za jedan praznik i to baš na tom poslu. Uspjela je da se zaposli, to mi drago, ali ne i to što je krila da je počela da radi. Red bi valjda bio da mi je to sama saopštila, lijepe su to vijesti, a ne ovako slučajno da saznam. Jedva sam je poznala, sva se nešto, što bi moja pokojna majka rekla, promandurila, pokondirila, važna došla. Čak mi se ni njena svekva time nije pohvalila, a često se viđamo.
Nešto čudno se dešava sa ljudima, dok im trebaš, na neki način možeš pomoći, obraćaju ti se, pitaju,a onda više ni da jave, ni zahvale. Znam da ima stvari o kojima se ne govori, ali ipak neka čudna vremena došla, neko nepovjerenje kao da vlada. Neki sugrađani se slažu da ljudi danas puno lažu, mnogo toga o sebi ne kažu, kriju, ponašaju se po principu sa svima ljubazno ni sa kim iskreno. Došlo doba kada čini se malo kome može vjerovati, neke stvari podijeliti, zajedno obradovati, otvoreno o svemu govoriti
Saborac knjigu objavio nije ni javio. Bivši komšija odselio, nije ni se ni pozdravio, nekadašnji kolega kćerku udao, na “slatku” nije zvao, drugi postao djeda, slučajno čula. Jedan gradski funkcioner kupio još jedan stan, u Srbiji, ali čuti, ne hvali se, donekle i razumljivo. Primjera bezbroj, lijepe i radosne vijesti, a taje se. Svaki put se nanovo iznenadim ljudskom nezahvalnošću, sebičlukom, pa i sujeverjem jer neki od njih misle ako se pohvale da im se ostvarila neka želja da će ih sreća napustiti, neko ureći, šta li već.
Mudri ljudi se rekli da se ljubav i sreća dijeljenjem udvostručuju, kod nas se to nekako sve krije, taji, ne javi, kao da će je drugi ukrasti, izbaksuzirati, da će se sve izjaloviti ako nekome kažu. Nisam taj tip, ne vjerujem u te stvari, možda griješim, možda prvo treba skočiti pa reći hop, ali srećom nisu svi ljudi isti. Mada možeš nekome sto puta nešto uraditi, pomoći, pare pozajmiti, ali rijetko će ti ko zahvaliti, jednom ako odbiješ kao da nikada nisi ništa uradio.
Žao mi što kasno saznam i za neke druge stvari iz mog okruženja, tajne koje se ipak, kad tad, otkriju poput bolesti nekoga koja se krije, umjesto da takve obiđemo, pozdravimo, utješimo. Ili neka druga dešavanja koja se ubrzo igrom slučaja, ili ko zna čime ipak kad tad objelodane.
Svaka muka je lakša kada se sa nekim podjeli, mada narod u zadnje vrijeme postaje sve zatvoreniji, sumnjičaviji, podozriviji, niko nikome više kao da ne vjeruje. Kao da će mu neko sreću ukrasti ili na sudbinu uticati. Zašto je to tako mogu samo da pretpostavim, ali mi žao kakvi smo ljudi postali Kome više srce otvoriti i vjerovati, a ko će te iznevjeriti i “nož u leđa” zabiti čim se okreneš...