Piše: Mirjana Mićić
"O lijepa, o draga, o slatka slobodo" napisao je davno Ivan Gundulić, a Branko Miljković se pitao "Hoće li sloboda umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj". Ovih dana (već i mjeseci) kada su mnogi silom prilika zatvoreni u stanove i kuće, sloboda sve više fali. Sloboda kretanja u svako doba dana i noći, bez policijskog sata, i obaveznog nošenja maske i rukavice, u društvu prijatelja , pa izlasci u kafane, putovanja.
Nikako da prođe ova korona i razne zabrane, mjere, kontole, kazne, radi našeg i tuđeg zdravlja. A sjedeći u kući, zbog produženog policijskog sata ili časa nekako se osjećam sve bolesnijom i anksioznijom, sve više me guše četiri zida i pomisao da ne mogu, kad hoću, u šetnju, makar pored Drine, a imam minus 65, i da me neko, poput komunalih policajaca, ne opominje za zaštitnu opremu i distancu.
I u ratu u Sarajevu, teže od gladi padalo mi je "čučanje" u podrumu, da se sačuva živa glava. Naš narod samo strah od bolesti (smrti) i novčanih kazni može, izgleda, natjerati na poslušnost i disciplinu. Kao u zoni sumraka, sve na prvi pogled izgleda normalno, puni marketi ljudi koji se guraju između polica i kolica, a onda rez i prazne ulice i šetalište, sve utihne, opusti, grad bez ljudi kao što se Severinina čudi. Čovjek je rođen slobodan, a svuda je u okovima, na ovaj ili onaj način.
Ako neko ne želi da nosi masku, jer čitamo da mnogi zdravstveni stručnjaci tvrde da ne treba da se nosi na otvorenom, to može da košta jer je zakonski sankcionisano. A niko ne pita da li ih građani imaju, jer im za ova dva mjeseca koliko sve ovo traje niko nije dao, podjelio, zaštitnom opremom snabdjeo. I većina ih, jer ih iritiraju, nosi ne da bi se zaštitili od virusa već zbog obaveze i kazni koje su velike za naše sve tanje novčanike i živce ...
