Piše: Mirjana Mićić
Zbog ove pošasti zvane korona virus mnogi su bili prinuđeni na lice staviti maske pa tako zaštićeni i zamaskirani hodaju ulicama, prosto da neke ne prepoznaš. Još pade predhodnih dana i snijeg, ljudi ponovo izvukoše i obukoše jakne sa kapuljačama kao i razne kape, pa kad ih na glavu stave, pa još kakve naočare i na kraju maske, ni rođena majka ih ne bi prepoznala. Pa onda šalovi, marame, umotaju se samo im se oči vide. Odlično za kamufliranje čak i onih 65 + kojima je, zvanično, zabranjen izlazak vani.
Može vam su susret ići ko hoće tako maskiran, da ga ne prepoznate. Pa i stari znanci ako vas se ne jave i pozdrave, mogu pored vas proći kao “stranci”. Prepoznate ih ili po glasu, po stasu ili koraku, kao u onoj starogradskoj pjesmi. I mada se mnogi sugrađani žale da ne mogu nabaviti maske, većima ih ima, nosi i sa njima ponosi. Tačno se vidi kako su pojedini odjednom važni i značajni postali jer su se, kao nekada prvih mobilnih telefona, njih prije svih dočepali i nose ih i kad treba i kad ne treba.
A, i one kao mnogo toga su pokazatelji i socijalnih razlika. Jer ni maske nisu sve iste, bar na izgled, jer ima onih poput brnjica, pa sa nekim filterima, raznih oblika, boja, cijena, materijala. Neki ih dobiju preko veze, drugima komšinice sašile, treći kupili kod Galića... Kako se ko snašao, kao uostalom i u životu. Do kad će ovaj maskenbal trajati niko ne zna, ali možda će baš pod maskama mnogi pokazati pravo lice. I dok čekaju u redu, dijele pakete, (ne ) poštuju zaštitne mjere, gomilaju zalihe...
