Piše: Mirjana Mićić
Davno su ljudi rekli da para vrti gdje burgija neće. Pare su svemoćne i to nije ništa novo. Nije ni čudo što kod nas caruje mito i kurupcija jer zahvaljujući parama lakše se može doći do posla, lječenja, upisa, diplome i još koječega.
Čitam ovih dana kako se i u Zvorniku plaćalo da se u vojnim knjigama evidentira da su pojedinci bili u vojsci tokom proteklog ratu, a oni barut nisu ni omirisali. Šteka cigareta ili nešto para kao logistika i ratni staž teče, dok se s druge strane “grane“ obavljaju privatni poslovi. Ali kako je kod nas mnogo toga naopako, sada, na sudu, treba svjedočiti da tamo nisi bio, iako si se “vodio”.
Došla takva vremena, kada se sudeći za neka događanja u ratu, i nakon toliko godina od njega, utvrđuje gdje je ko bio, šta radio, da li bio donator ili stvarno ratovao. Profiteri, dezerteri, donatori, sponzori, pokrovitelji, finansijeri - ko će ga znati i kako sve ih ne zvati. Ali toga je uvijek bilo i biće, sirotinja davala sinove, bogati volove. I u miru ko ima para lakše će poslove završiti i “podmazati” tamo gdje i koga treba. Sve je na prodaju, novac vlada.
I u novinarstvu je to sve izraženije, da bi neki medij opstao uglavnom mora imati sponzore koji daju pare za reklamu, a za uzvrat oni očekuju da ih hvalite ili bar ne napadate. Ima i onih “kolega” koji traže da im se plati da nešto napišu, a još više da ne objave ono što znaju, što bi moglo kompromitovati te koje pare milom ne daju.
Uglavnom ispade da se sve plaća, (ponekad i vraća) i da je u ovom našem tajnom vilajetu viječito prisutno “Ko uzme kajaće se, ko ne uzme još i više“ ...
