Piše: Mirjana Mićić
Da mi je ko pričao možda mu ne bih vjerovala, ali bila sam prisutna kada je sitna, starija ženica, skromno obučena u jednom gradskom marketu tražila da kupi samo jedno kuvano jaje. I prodavačice su bile malo zatečene, kao da nisu dobro čule pa su ponovile “Je li samo jedno jaje? “Jeste” ponovila je ona tiho, bilo joj je neprijatno jer su glave mnogih, koji su bili ispred vitrine pune raznh jela, prema njoj se sažaljivo okrenule.
Žao mi je što nisam reagovala,dala joj koju marku ili ponudila da platim bar još nešto od hrane, ali sam bila u šoku da ima i toga, da neko kupuje jedno kuvano jaje koje će možda biti jedino što će toga dana pojesti. Ne jer je na dijeti, ma kako to izgledalo kao crni humor, već za nešto drugo sigurno nema para.Osjećala sam se neprijatno, postidjela što živim u takvoj sredini u kojoj pojedini ljudi i porodice nemaju šta da jedu.
I da zlo bude gore po izlasku iz marketa, ugledam slučajno jednog poznanika kako u kontejneru nešto traži. Na trenutak su nam se sreli pogledi. On ga je odmah skrenuo jer ga je bila sramota, ja takođe jer sam se iznenadila da je u takvoj situaciji da mora da kopa po kontejneru. Znam da ima malu penziju, da je ratni vojni invalid, izbjeglica, ali ipak nikad ne bih rekla da mora to da radi.
Puno je ljudi koje skoro svaki dan srećemo u gradu a ne znamo i ne pitamo se kako i od čega žive, šta ih muči, boli. Traže razne izgovore da je stari hljeb koji vade iz smeća za svinje, ribe, pomije ili ko zna za šta, a istina je gorka i poražavajuća za sve.
U svemu tome paradoksalno je da su kontejneri prepuni svakakvog otpada, pa i bačene hrane. I dok su jedni gladni, drugi se razbacuju, bacaju ostatke nepojedene hrane koja nekome dobro dođu, malo nošenu odjeću, stari namještaj.
Sve je više sirotinje, onih koji jedva krpe kraj sa krajem, jer cijene svega i svačega svakodnevno rastu, dok s druge strane pojedinci i neke porodice u Zvorniku ne znaju šta će od para i “bijesa”. Kupuju se stanovi, apartmani na moru, planini, bijesni automobili, ide u inostranstvo na skijanje ili kupanje u po zime. Neki imaju sreću što su se rodili u imućnoj porodici, drugi što su se u privatizaciji dobro “snašli”, trećima politika i stranka donijela ono što su ranije mogli samo da sanjaju.
I što više imaju sve manje su spremni da to sa nekome podijele. A ovamo sve veliki vjernici, hvale se da redovno poste, dok neki tu (koje ni ne primjećuju) poste svakodnevno silom prilika. Pa se onda pozovu demobilisani borci da od svoje sirotinje izdvoje marku mjesečno za odbranu bivših saboraca koji i sami strijepe od hapšenja i kako porodicu prehraniti.
Jaja treba imati ne samo za hranu, već i u nekim drugim situacijama jer džaba “care” tvoje pare kada ih rijetko još kome daješ…
