Piše: Mirjana Mićić
Nakon nekoliko godina u svoj rodni grad došla je iz Pariza gdje sada živi jedna moja dugogodišnja prijateljica. Tako je skoro 40 godina i kaže da je dobro snašla u “gradu svjetlosti“ , udata je za Francuza, i kako tvrdi ispunila je skoro sve svoje sne i želje. Ipak, priznaje da ni tamo nije med i mlijeko, da je korona itekako ostavila traga na život ljudi, skupoću, da nije lako raditi i zaraditi. Naročito ljudima koji dolaze i naših krajeva jer uglavnom rade na crno. Ali se rijetko ko vraća, pa tako ni ona.
I mada je planirala da ostane dvadesetak dana, skratila je boravak. Razlog – dosadno joj. Nema s kim da se druži, nema kulturnih ni nekih muzičko zabavnih sadržaja ni događanja, sve se svelo na izlazak u restoran ili kakvu ljetnju otvorenu baštu.
I drugi Zvorničani iz dijaspore pričaju slično, požele Drinu, neke ljude i posle nekoliko dana zasite se svega. Neke stvari ne mogu da shvate, grad prljav, smeće baca na sve strane, gradi ko gdje stigne, nepoštovanje kućnog reda, mito i korupcija. U razvijenim zemljama to je drugačije regulisano, “udara” se po džepu, zato i izgledaju nekao izdresirano, ali su prihvatili taj način razmišljanja i ponašanja, nama još dalek i stran.
Kad se neko iz Zvornika udalji kao da bolje vidi njegove mane i nedostatke. I može slobodno reći šta mu sve fali jer ne zavise od Zorana i lokalne vlasti. Ovdje se ni ne namjeravaju vraćati, nemaju ni zašto, mi koji smo ovdje ostali “utopili” smo se u našu svakodnevnicu, navikli na ono što imamo i kao da za bolje i ne znamo.
