TRČANJE KAO IZAZOV I ZADOVOLJSTVO

Dragana  Grujić do 16 sati svakog radnog dana je na svom radnom mjestu, poslovima komercijaliste u “Z”marketima. Uveče, bar tri puta sedmično rekreativno   trči pored Drine, a vikendima  često  odlazi  na sportske manifestacije sa   grupom sugrađanki koje rado učestvuju na takvim događajima. Da ima i održi dobru fizičku kondiciju pomaže joj i to što svakodnevno na i sa posla i treninga ide pješice do kuće na Šćemliji. Prija joj kaže da je u pokretu, kretanje je zdravo i koristi svaku priliku da pruži korak, da trči jer se tada osjeća slobodno,nesputano svakodnevnim obavezama.

U Zvornik je iz Tuzle Dragana izbjegla početkom prošlog rata  kao četrnaestogodišnja djevojčica sa roditeljima i sestrom. Nije se u mladosti aktivno bavila sportom, a sasvim slučajno je počela da trči, 2016. godine nakon upoznavanja sa Slavicom Mandić iz atletskog kluba “Zvornik”.

-Krenula sam rekreativno, sa Slavicom I još nekim ženama da treniram,  dopalo mi se i eto trčim već osam godina.Prva trka mi je bila polumaraton u Beogradu u aprilu 2017. Bojala sam se kako ću istrčati tih 21 kilometar i sto metara, strahovala da li ću imati snage da izdržim do kraja i uspjela sam. Kasnije je bilo lakše, učestvujem redovno  na Beogradskom polumataronu, kao i na mnogim drugim trkama. Trčala  sam u LJubljani, Subotici, Tuzli, Sarajevu, Vukovom Tršiću.To je naročito zahtjevna trka, duga 21 kilometar, a sve tri godine je bila kiša. Staza klizava, blatnjava, paziš gdje stati a ne pasti, ne okliznuti se, povrijediiti se, ali se to kasnije sve brzo zaboravi, ostane samo lijepa uspomena, priča Dragana.

Gledali smo je na nekim polumataronima i bili ponosni na nju jer je najčešće među prvima prolazila kroz cilj. Visoka, vitka, brza. Uz nju je često suprug Ranko Grujić, mnogima poznat ranije kao “Drinin” odbojkaš, pa sudija a sada odbojkaški delegat BiH. On je uglavnom vozi na trke ili na njih putuje sa Mandićima i koleginicama sa kojima  rekreativno  trči. I sinovi Ognjen i Nikola se  bave sportom, treniraju košarku, ovaj drugi i džudo.

 Na pitanje šta joj kažu komšije i kolege za  trčanje kaže:”Kako ko, neko odobrava, neko se nasmije, ali meni prija”.Nikada nije kasno da se neko počne baviti sportom jer je on zdrav. Osjećam se  lijepo kad trčim, imam kondicije i za druge poslove. Ojačalo me kao ličnost, da mogu da istrčim polumataron, da postignem zadati cilj”. 

Učešće na raznim trkama donosi i susrete sa novim ljudima, gradovima, upoznavanje, druženje, putovanja, lijepe uspomene. I razne majice koje skuplja kao podsjetnik na te manifestacije,  kao i brojeve pod kojima je trčala i naravno medalje kojih je sve više. 

I bez obzira što je zima pred vratima Dragana i drugarice sa trkačke staze ne prestaju sa treninzima. I po vrućini, kiši,snijegu one su pored Drine brze poput vjetra koji ih prati i sa kojim kao da se takmiče ko će duže izdržati  i istrčati brojne “krugove”. Pa onda uzbrdo  do kuće kao dodatni kondicioni trening.

Hvala Dragani na razgovoru i fotografijama koje nam je uspupila za potrebe ovog teksta o   ženi koja šteta što se nije profesionalno bavila atletikom odnosno trčanjem jer bi daleko stigla.