Gordana i Aleksandar Dačić imaju četvoro djece. Najstariji sin, Andrej ima sedam godina, na jesen će u drugi razred, zatim troipogodišnju Kalinu i bliznakinje Lenu I Emiliju koje će u novembru napuniti dvije godine.Skoro svakodnevno srećemo Aleksandra sa djecom u gradu, jako im je posvećen.Posle posla u “Tropiku” trudi se da uvijek nađe vremena za djecu, da ih izvede vani, prošeta, odvede u park, bazene, pored Drine ili kako se već dogovore. Da pomogne supruzi da malo odmori jer nije lako podizati četvoro djece, a oni su njihova zajednička briga.
Na naše pitanje jesu li hteli višečlanu porodicu odgovara potvrdno.
-Htjeli smo troje djece, a Gospod nam je posao odjednom treće I četvrto na čemu smo mu itekako zahvalni. Veliko su bogatstvo, sreća, nije mi teško da se brinem o njima to mi je dužnost kao oca, supruga. Trudimo se da ih vaspitamo najbolje kako znamo i pružimo bezbrižno djetinjstvo.
Dačić je jedan strpljiv, smiren čovjek, pun nježnosti prema svojoj djeci. Jedno gura u kolicima, drugo nosi ili vodi za ruku, tu je obavezno veliki ranac sa rezervnom garderobom, igračkama, vodom,sokovima, hranom svim onim što je potrebno djeci kada su vani, u igri.
Često ih vidimo pored rijeke Drine, toga dana kada smo razgovarali bili su samo Andrej i Emilija, ostale dvije djevojčice su spavale. Pušta ih da se igraju u pjesku,da se isprljaju,da hodaju bosi, jer je i to dio odrastanja. Bolje, kaže, da se igraju napolju , da su u prirodi nego kući satima pred televizorom ili mobilnim telefonom .
Zanimljivo je da je Dačić jedinac i da je uvijek želio veliku i brojnu porodicu.
Iako supruga Gordana radi u gradskoj upravi neku veću pomoć od grada ili RS kao višečlana porodica nisu imali . Garderobu za djevojčice dobiju ponekad od Gocine rodice kao i pokoju igračke.Uglavnom im sami kupuju šta treba, ali potrebe djece su velike. Ipak, ne žale se mada su podstanari. Sanjaju da imaju svoj stan, nadaju se da će uskoro nekako uz pomoć kredita riješiti taj problem.
-Sve tri kćerkice idu u vrtić, za treće i četvrto djete plaćamo pola cijene. Roditelji i supruge i moji su stari, bolesni, nemamo neku pomoć da nam neko djecu ni sat vremena pričuva. Ali postižemo sve nekako, ljubav je najvažnija, a za nju se mora nešto i žrtvovati priča Aleksandar koji na kraju razgovora kaže da obavezno napišemo ono najvažnije , a to je da je supruga Gordana stub porodice, da ona nosi najveći dio obaveza.
“Kad su djeca bolesna ili neraspoložena, ona je tu, ja samo pokušavam da joj olakšam koliko mogu jer kao bračni partneri treba sve da dijelimo, pomažemo se i dopunjujemo, kaže on.
Malo mu je čudno što o njemu pišemo, mi smatramo da nije, naprotiv, rijetki su danas takvi muškarci i očevi, puni razumjevanja i posvećenosti svojoj porodici. Tata za primjer po mnogo čemu…
