Piše: Mirjana Mićić
Skoro nikada, ranije, nisam uzimala ni provjeravala račun iz kakvog marketa ali u poslednje vrijeme to skoro svakodnevno činim.Uzmem i oduzmem se. I čudim se i zbrajam , “idem” stavku po stavku i nesvjesno govorim “iju”, “je li moguće”, “nevjerovatno” i slično.
Sramota me i mene same ali i kasirke kod koje odem da provjerim da li je moguće da to toliko košta. Pa samo čokolada za kuvanje je za kratko vrijeme poskupila trostruko. O ostalim namirnicama da i ne govorim, sredstva za kućnu higijenu da i ne spominjem, malo kvalitetniji sok košta skoro deset maraka pa i više.Sve pare većini nas odoše za hranu i to onu svakodnevnu, bez luksuziranja. Gledam druge kupce oko mene, u korpama uglavnom osnovne životne namirnice, skroman im sadržaj.
Neki nose i spisak za kupovinu da se ne bi omaklo šta nepotrebno i psuju sve po spisku onima koji nas dovde dovedoše. Čak i sad u vrijeme slava bira se za ponijeti ona jeftinija bombonjera ili vino. Stisla i pritisla skupoća većinu nas.
Priđe mi prije neki dan jedna gospođa da mi se požali kako je veliki PDV kao da to i sama ne vidim. Krajnji iznos na računu je veći nego kad u sebi sračunate cijene kupljenih artikala jer se doda taj porez.
Kad negdje odem,otputujem bar znam zašto sam pare dala, ovako se sve “pojedu”.Da ne spominjem struju, komunalije i ostale mjesečne troškove. Sve je više naroda slabije kupovne moći. Stoga i ne čudi pojava onih “tabli” u gradu gdje se može ostaviti kakva kesa za najugoženije.Ali i one najčešće prazne. Idem ulicom prije neki dan iza jedne žene koja djete vodi u školu. Uze ona onu ostavljenu kesu, a ne trepnu, ne okrenu se. Na prvu narednu klupe sjedoše i iz nje (kese) sve povadiše. Dijete se obradova “smokiju” da ga ponese u školu, za užinu, a mene tuga obuze i zbog djeteta i majke mu i te situacije u kojoj se oni ali i mnogi drugi danas nažalost nalaze. Ali te kese nisu rješenje. Plate, penzije, invalidnine, ko šta ima i prima su nedovoljne u većini slučajeva za malo bolji i opuštenji život kod nas, pa nije čudo da mnogi traže spas negdje prijeko. Mi iz Zvornika preko mosta za jeftiniji hljeb i još ponešto, pa i dalje preko “grane” trbuhom za kruhom jer je i on ovdje sve skuplji.
