Đorđo Vidaković – Četiri godine đak i četiri decenije profesor

1

 

Prije dvije godine, tačnije 26.novembra 2020. godine, preminuo je Đorđo Vidaković koji je bio profesor mnogim generacijama zvorničke srednje škole. Tim povodom  prenosimo tekst iz monografije “Tragom jednog stoljeća” u kojoj je sasvim zasluženo uvršten tekst posvećen ovom prvo učeniku,a zatim dugogodišnjem profesoru škole. 

10

Đorđo Vidaković je u Zvorniku završio ekonomsku školu i cijeli radni vijek predavao stručne predmete u toj školi. Početkom sedamdesetih su, kaže, radnike bukvalno „vukli“ za rukav, a njega je tadašnji direktor u školu „odvukao“ sa pijace.
 – Nakon završetka Ekonomskog fakulteta u Beogradu imao sam ponudu za posao u „Jugobanci“, ali pripravnička plata je bila mala, a stan skup, pa sam riješio da prvo odslužim vojsku te sam se vratio kući. Jednog petka sam sa ocem, iz rodnog Jardana, otišao na pijacu u Zvornik, gdje smo dovezli krompir da prodajemo. Naišao je tada direktor ekonomske škole i pitao me, poznajući mog oca, šta radim. Ja sam rekao šta sam završio i da sam riješio da služim vojsku. On je odmah rekao da od vojske nema ništa, onako poluprljavog me odveo do škole i dao mi planove u ruke i rekao mi da od ponedjeljka počinjem da radim. Dakle, ni konkursa, niti bilo čega drugog, a pošto sam bio deficitaran kadar pet godina sam primao platu i po da bi nas zadržali na poslu – priča Vidaković. 

U svojoj karijeri Vidaković je predavao i sadašnjim profesorima u zvorničkom Srednjoškolskom centru „Petar Kočić“. Sačuvao je i sjećanje na svoju prvu ekskurziju sa đacima. 

 “Jednog dana me je direktor pozvao i rekao: - Prekosutra vodiš svoje ugostitelje na ekskurziju. To mi je bila prva godina da radim, a on je samo rekao: - Idi u blagajnu da preuzmeš novac i vodi ih u Dubrovnik. Vodi ih na najbolja mjesta, koliko ti novac dozvoljava. Ništa više. Niti je rekao ko će nas voziti, niti kako da tamo stignemo, niti kako da je organizujemo. Niko tada nije upozoravao na rizike jer je to bila uređena država”. 
 

3

Đorđo Vidaković je jedan od rijetkih profesora kome su 2011. godine, kada je otišao u penziju radnici napravili dostojan ispraćaj. Rado se sjeća i svojih učeničkih dana, a jedna epizoda podsjeća na čuvenu scenu iz domaćeg filma „Lajanje na zvezde“. – Imali smo profesoricu francuskog jezika koja se zvala Margerita Murge. Ona je bila ujedno i jako osećajna i jako temperamentna. Pričala je samo na francuskom jeziku i svi smo je mnogo voljeli. Zahvaljujući njoj sam odlično savladao francuski jezik – priča Vidaković. 

Naš sagovornik veli da je i u vojsci imao neobične epizode vezane za profesiju kojom se bavio. 

– Pozvao me je nadležni starješina i pitao da održim predavanje vojnicima i starješinama o političkoj ekonomiji. Zapravo, bilo je predviđeno da predavanje održi asistent jednog čuvenog sarajevskog profesora sa Ekonomskog falukteta, ali su oba bila otputovala u inostranstvo. Da bi izbjegao kaznu, taj starješina me zamolio da ja održim predavanje, kupio mi novo odijelo, kravatu i ubijedio da me niko neće prepoznati. Tako je i bilo, čak sam na kraju odgovarao i na pitanja starješina sarajevskog garnizona o tome kakvi su tadašnji studenti, kako razmišljaju i druga pitanja. Međutim, jedna kapetan me je, ipak, prepoznao, prišao mi je kada smo bili sami i rekao da zna da idem u ŠRO (Škola rezervnih oficira), I da  nisam predstavljeni asistent. No, on je radio doktorat iz ekonomije i pitao me je da mu pomognem, što sam ja i uradio. Nakon nekog vremena, očekivao sam prekomandu, ali me je iznenada pozvao pukovnik i rekao da će me zbog mog „vojničkog zalaganja“ prekomandovati samo na drugu kapiju, odnosno za zamjenika računovodstva, a za „sve ono što sam dodatno doprinio vojsci“ dodijelio mi je 15 dana nagradnog odsustva – ispričao nam je Vidaković.

(Izvor: Tragom jednog stoljeća”)

Prokomentariši

Plain text

Zaštita
237951846Unesite mišem ovo: 8373