Umjesto u Zvorniku hirurg u Loznici

Zoran Lazarević, vrsni i vrhunski hirurg koji je izveo niz pravih medicinskih podviga u svojoj višedecenijskoj ljekarskoj praksi, već skoro 25 godina, umjesto u Zvorniku radi u Loznici, Za to je, kako nam je rekao, kriva politika jer je tadašnje rukovodstvo zvoničkog SDS-a od njega tražilo da bude na listi ove partije na prvim posleratnim izborima, što je on odbio.

- Nisam želio da se bavim politikom, a da sam morao prije bih izabrao Socijalističku partiju koja je tada još jedina postojala. To mi je zamjereno i onda sam ja, da bih sve to izbjegao, pozvao zdravstveni centar u Loznici gdje su me odmah primili, tako da sam tamo počeo da radim 1. novembra 1996. godine kao načelnik hirurgije. U Loznici sam i danas, zadovoljan sam uslovima rada i odnosom sa kolegama, priča Lazarević .

On je u Zvorniku takođe bio načelnik hirurgije i osnivač vojne bolnice u Zvorniku u Karakaju. U ratu je pravio čuda sa malobrojnom ekipom ljekara i medicinskih sestara.

- Zbrinuli smo pet i po hiljada ranjenika, neke zahvate i operacije i dan danas pamtim i nikada ih neću zaboraviti. Majora Petkovića smo operisali deset sati, primio je za to vrijeme 50 litara krvi i 100 litara tečnosti u venu. Vojnici su stajali u redu da bi dali krv, i davali smo mu je tako neobrađenu, direktno u venu, ali preživio je. Pa i jedan Lazić iz Osmaka koji je pogođen u srce. Otvorili smo mu grudni koš, ušili srce i on je preživio, sjeća je Zoran.

Negova supruga Mila dodaje da je sina i kćerku nakon što oca nisu vidjeli 15 dana, jer Zoran nije iz bolnice izlazio, dovela u nju da ga djeca najzad vide. Radio je u raznim uslovima, pa čak i pod uperenim oružjem, priča Mila, koja je radila kao pravnica u Privrednoj banci Sarajevo, a zatim u Elektrodistibuciji.

Sin Aleksandar i kćerka Ana krenuli su očevim stopama. Aleksandar je takođe hirurg i radi sa ocem u Loznici, a Ana specijalizira internu medicinu u Novom Sadu i uskoro će postati i doktor medicine. Oboje su bili odlični učenici i studenti, Ana je diplomirala sa prosjekom 9,5 i mada su je svojevremeno roditelji odgovarali od medicine predlažući da upiše farmaciju ostala je uporna i postala ljekar. Od sina imaju dva unuka i oni su im život ispunili dodatnom srećom i radošću.

- Acina supruge je pravnik, tako da sam u porodici i struci dobila pojačanje, u šali kaže Mila koja ne može da sakrije da je razočarana nepravdom prema njenom suprugu koji nije za svoj predani rad u ratu dobio nikakvo priznanje od lokalne vlasti, kao ni poziv da posle njega, svojim znanjem i iskustvom pomogne zvorničkoj bolnici i njenim ljekarima.

- Zoran je mentor za laparoskopiju za Šabačko Lozničku regiju, uspješno je uradio više od 1700 operacija žučne kese, ostale da ne i spominjemo, a niko ga iz naše bolnice nije pozvao da ih edukuje, a zovu i plaćaju ljekare sa strane, kaže ona.

Na pitanje da li će se vratiti u Zvornik da radi Lazarević odrečno odgovara. Imao je za ovih dvadeset i nešto godina dva puta poziv da se vrati ali nije želio jer je zadovoljan uslovima rada u Loznici, a i zbog nekih drugih razloga.

“Jednom me je zvao Budimir Aćimović kad je bio načelnik opštine, i drugi put prije
nekoliko godina Jovan Okuka kada je bio imenovan za direktora bolnice, pojašnjava hirurg.

Mila (prava dama, uvijek elegantna, blage naravi, dostojna imena koje nosi), i Zoran su primjer skladnog bračnog para koji je u ovom mjesecu proslavio 37 godina braka ispunjenog ljubavlju, poštovanjem i uzajamnom podrškom. Upoznali su se još kao osnovci, ni razdvojenost tokom studiranja (ona u Sarajevu, on u Beogradu) nije uticala na njihovu ljubav. Upoznali su se u Vlasnici, a kasnije preselili u Zvornik iz koga on sada svakodnevno vozi do Loznice do radnog mjesta.

Šteta što takav hirurg nije ovdje, ali ga mnogi poznaju i pamte kao vrsnog stručnjaka i izuzetno cijene i poštuju,a on kaže da nema dana da neko iz Zvornika ili BIH ne leži kod njega na odjeljenju i da mada svi pacijenti imaju isti tretman, na njih je Lazarević posebno “slab”.