Piše: Mirjana Mićić
Pisala sam već da Pero Jović skoro svaki dan, već mjesecima unazad, kad me sretne pita kad će biti završena izbjeglička zgrada u Karakaju da se najzad sa sinom Vesom i gluvonjemom ženom useli i riješi svoj najveći, životni probjem. I izgleda je dočekao jer juče maše mi sa druge strane ulice sav sretan i viče: “Useljenje u septembru, sigurno, sve završeno”. A nadao se da će krsnu slavu, Đurđevdan, proslaviti u svom stanu, ali, eto, oteglo se.
“Naravno, moj Pero”, odgovaram, jer tada počinje izborna kampanja i mnogo toga je tempirano da se završi, asfaltira, useli, otvori, pokloni, posjeti baš tih septembarskih dana dok traje predizborna kampanja, mada je ona faktički počela već znatno ranije ako ikada i prestaje. Jer čim prođu jedni, lokalni, već počinje priprema za druge, opšte izbore, a vlast je slatka i treba je po svaku cijenu sačuvati( ili osvojiti ) i sve te privilegije I funkcije koje ona sa sobom nosi.
Dođe i stoja. Ne ona pjevačica, mada ne bi bilo loše da se onako vrckava pojavila na Zvorničkom ljetu umjesto nekih drugih, već stotka, 100 “marona” koju su prvo dobili mladi do 30 godina, pa bivši borci, a sada (će) i penzioneri.
“Stotka” je podjeljena i, ne direktno, već kroz vaučere onima koje mogu i hoće da ih iskoriste mada bi mnogi rađe da je i ta stoja “na ruke” svima legla, a ne za korištenje banja, mora i ostalog odmora.
Čekaju nas i već viđena plakatiranja po gradu, gostovanja republičkih funkcionera i lidera, predstavljanja pretendenata na poslanički mandat, razne tribine, obraćanja i obećanja, oblasci sela, višečlanih siromašnih porodica, dijeljenje razne pomoći, poklona, slikanja i sve ono što na šta smo već navikli uz neke nove ne naročito maštovite i originalne slogane i spotove. U to će se uložiti silne pare, od stoje nama do stotina njima…
