Sladoled

22

 

Piše: Mirjana Mićić

Ljetno je vrijeme pa su tako nekako i  “teme “ opuštenije mada se i dalje tiču naše svakodnevice. Jedan reotvoreni ugostiteljski objekat (tako se to sada moderno kaže) odnosno adaptiran, hvali se na reklamnoj tabli pored njega da ima najbolji sladoled u gradu. Po kom osnovu se hvale, ne znam, ali to nije etično, kolegijalno ni u svijetu dopušteno.

 Sladoled nisam probala, a mislim da i neću jer sam nakon 15 minuta čekanja i više poziva mlađem konobaru odlučila da od narudžbe odustanem, ustanem i lokal napustim. I nisam bila jedina. Rekla sam im  da je bolje da  imaju  dobru uslugu umjesto samoreklame, jer ovako sve im je uzalud. Možda konobar i nije kriv, već gazda kome  jedan radnik “pokriva” cijeli objekat sa baštom, pa ne može sve sam da stigne i postigne.  

Shvatam da je teško danas naći osoblje za rad, posebno kuvare, pa i kelnere, šankere, ali gosta to nije briga. On hoće brzu, kvalitetnu i ljubaznu uslugu koju će nagraditi odgovarajućim bakšišom. U protivnom usmena (anti) reklama je  najefikasniji marketing.

Moja prijateljica Šoja  žali se kako  je teško pronaći konobare i kuvare, ali i pomoćne radnike za restorane. Sve  što je valjalo otišlo na more da zaradi preko ljeta. Ona konobarima  nudi  platu od 1.500 KM i jedva našla jednog. Priča mi komšija koji je ovih dana bio u Trebinju da tamo maloljetni momci rade u kafićima, jer oni predhodni, iskusniji konobari otišli u Dubrovnik u kome imaju više nego duple plate nego što mogu zaraditi u svom gradu.

Nekada su pojedini zvornički konobari bile legende grada, zbog njih se dolazilo u kafanu, pilo na veresiju, družilo, pamte se Neđo, Veljo, Jakov, Mica, Cica, Ana iz nekadašnjeg hotela “Drina”. Sada ovaj posao rade  izgleda samo oni  koji ne mogu dobiti drugi. Ni manira, ni kulture, ni persiranja, odmah su na ti, kao da su gosti tu zbog njih, a ne obrnuto. Može im se, postali su tražena “roba”, pa daj šta daš.

Nije, da se razumijemo taj posao lak, nije lako raditi kod privatnika koga intresuje samo zarada, ali gost mora biti poštovan, uslužen i uvijek u pravu. I kad nije, jer bar kafana u gradu, kao i banaka, ima koliko hoćeš. I stalno se nove otvaraju, pa možeš da biraš.

A rijetko gdje se  dobar kolač  i sladoled može pojesti, jer slastičarnice u gradu sa raznovrsnim izborom ukusnih kolača nema, već je samo dio nekog restorana, sa ostalom hranom i pićem koje nude.

Umjesto da sladoled kao u većim gradovima dekorišu, donesu vam  “gole” kugle, bez ičega i to uglavnom kupljenog  u nekom marketu, pa samo ga izvade  i “solo “posluže. Gdje su   čokoladne mrvice, voćni preliv, suncobrančić od papira, sva te sitnice koje doprinose da ova osvježavajuća  poslastica izgleda privlačno  i za oko i nepca. Ali daleko smo mi od svijeta ne samo po usluzi i sladoledu, već po mnogo čemu osim cijenama koje rastu i skaču svakodnevno…

 

 

 

Prokomentariši

Plain text

Zaštita
412837659Unesite mišem ovo: 8829