Sjećanje na Gorana Draževića

Dana 26. marta biće godinu dana kako nas je zauvjek napustio Goran Dražević, profesor u zvorničkoj muzičkoj školi, jedan izuzetan čovjek i prijatelj.

Korona je tada uzela još jednu žrtvu, a niko ko je poznavao Gorana ne bi rekao da će iznenada i brzo, nakon samo nekoliko dana ležanja u Lozničkoj bolnici, opaka bolest odnIjeti  jakog , zdravog  i čovjeka u najboljim godinama.

Imao je toliko planova i za sebe i svoje učenike na solo pjevanju, klaviru i harmonici,  za suprugu i koleginicu, njegovu Zoku, sinove Igora i Aleksandra koji su poput roditelja završili muzičku akademiju i muzika im je profesija baš kao i njima.

U nedelju na groblju u Loznici porodica i prijatelji obići će Goranov grob, a ovaj tekst je (pod)sjećanje na divnu i plemenitu dušu, uvijek osmjehnutu, prekrasnog, jakog  glasa jer mogao je pokojni Dražević dok  je studirao u Moskvi, zajedno sa svojom budućom suprugom ostati i postati operski pjevač, ali se vratio na naše prostore da svoje znanje prenosi na nove generacije.

Podrška i Zorici i sinovima da hrabro nastave dalje i da, zajedno sa rodbinom i  prijateljima čuvaju uspomenu na Gorana koji će zauvijek biti u njihovom srcu.