U zgradi u kojoj stanujem ima desetak ljudi koji rade u gradskoj upravi. Na raznim poslovima.I sve ih je više, od portira, do načelnika odjeljenja i raznih drugih šefica i savjetnika. Ima ih i po dvoje iz porodice koji platu primaju iz gradkog budžeta, a i djeca im na “državnim” jaslicama. Različitih su godina, obrazovanja, socijalnog statusa, ali naravno svi su članovi vladajućeg SNSD-a.
Članstvo u njemu, lijepljenje plakata, nosanje stranačkih zastava, stolica za mitinge i prisustvo na njima su se itekako isplatili. I dok neki ne mogu dobiti ni prvo zaposlenje niti bilo kakvo radno mjesto, drugi, zahvaljujući partiji, mijenjaju ih preko noći i napreduju. Znam mnogi će se u ovome prepoznati I prestati sa mnom da govore, ali neka, sve je danas postalo nakaradno i naopako. Ne stide se i ne srame oni koji tako dolaze do posla, već drugi koji su “nesposobni” da se nađu kome treba i snađu u ovim smutnim vremenima.
Nije bitno da li imaju kvalifikacije za posao koji su dobili preko partije, već da imaju stranačku knjižicu. Nekada je uslov za posao bila stručnost i obrazovanost, sada poslušnost i stranačka podobnost.
I dok jedni uživaju u sinekuri, nezaposleni idu “trbuhom za kruhom”. Danas u Loznici sretnem jednu moju mlađu komšinicu iz zgrade. Reče mi da je išla na razgovor za posao u “čarapari” jer u Zvorniku ga nema. A nije da nije tražila, radila kod raznih privatnika, ali nije dugo izdržala, naporno je to, često i nezdravo. Ne bira, ali ne bi jedino u konobarice. Nada se da će je pozvati na razgovor iz te fabrike, a na pitanje kako će putovati jer se radi u smjenama, sleže ramenima. Lijepa, mlada žena, djete poginulog borca, samohrana majka, koja do posla neće na prljav način- preko kreveta, stranke ili koverte.
I tako, jednima život majka,prava bajka koju im je omogućila stranka, drugima maćeha.Ko nam je kriv kad tako biramo. Kako je krenulo gradska uprava postaće najbrojnije preduzeće u Zvorniku, a ne zaostaju ni vatrogasci, civilna zaštita, vrtići, turistička, ni ostala lokalna preduzeća i ustanove gdje je odavno više radnika nego stolica…
