Piše: Mirjana Mićić
Ponekad mi se čini da je život kao vožnja autobusom, ide ravno, pa onda neka uzbrdica, uspon, pa onda te sačeka neka krivina, ili nizbrdica. Lijepe predjele zamjene oni manje prijatni za oko, u autobus kao i u život ulaze vam razni ljudi neki se u njemu zadržavaju kraće, neki duže, jedni budu, izađu, pa se ponovo vrate, neke više nikada ne (želite da ) vidite.
Pojedini su zanimljivi sagovornici, drugi navalentni, ima i radoznalih ali i onih “naivnih” koji kao ništa ne znaju i sve bi o vama i drugima da saznaju, a svoje ništa ne kazuju. U neke ljude se razočarate trajno, drugi vas (ne)prijatno iznenade, neke pokušate da razumijete, treće prihvatite onakve kakvi su, ali ni za jedne ne možete biti sigurni da im je baš to pravo “lice”.
Ima ljudi kojima niko i ništa ne valja, ili onih drugih koji su sa svima ljubazni, a ni sa kim iskreni. Pesimisti ili optimisti, pitanje je šta više kome odgovara. Niti je sve ljubičasto, niti crno-bijelo.Nekada vam lakne kada sa nekim ljudima prestane drugovanje, razlaz pak sa drugima, koje ste do juče smatrali iskrenim prijateljem, odbolujete.
Razočarate se, ponekad u njih, više u sebe što ste im vjerovali, povjerili im se, otkrili dušu, a oni vas iznevjerili, prevarili, pokazali da nisu za šta su se predstavljali. Ali, život ide dalje, sa njima ili drugim ljudima, greške se ponavljaju ili ispravljaju, sve je to jedna avantura, neizvjesna vožnja koja traje duže ili kraće. Zato gledajte ljepšu stranu svega, jer što su rekli neki stari, mudri ljudi - nikada se ne zna zašto je šta dobro…
