Piše: Mirjana Mićić
Često u ovoj mojoj kolumni pišem o prvom čovjeku grada jer smatram da on, kao javna ličnost, mora da bude pod lupom javnosti i da odgovara za svoje postupke, vladanje i ostalo jer je dobio ogromno povjerenje ( glasove ) Zvorničana. Nekad mu ne bude baš pravo, kao i nekim njegovim saradnicima poput pisanja o parkingu pored Drine, kasnije iskorištenom za još neke namjene, o nekim kadrovskim “rješenjima” i još ponečemu, malo se ljute, malo dure, ali nikada nisu prijetili.
Čitam na nekim ne samo zvorničkim portalima da pojedinim neistomišljenicima i protivnicima vladajuće partije u našem gradu prijete, zastrašuju ih da će ostati bez posla, bez primanja, (ne znam da li i bez “glave”), da se prati šta rade, pričaju ili pišu. Strašno je ako je tako, za svaku osudu, mada nešto još uvijek ne vidim ni među pojedincima ni partijama koji se predstavljaju kao opozicija, pravu ličnost, snagu, logistiku, organizaciju, pa, samim tim ni ozbiljniju “opasnost” ovoj sadašnjoj, vladajućoj stranci i njenim čelnim ljudima na republičkom i lokalnom nivou.
Prije će biti da pojedinci bukom i vikom da su ugroženi sebi dižu cijenu i važnost koju nemaju jer kako inače skrenuti pažnju na sebe i svoje postojanje. Istina, ima slučajeva i u Zvorniku da političar bude osuđen na zatvorsku kaznu zbog prebijanja drugog lica, ili bude priveden, poput jednog odbornika, zbog verbalnih prijetnji političkom neistomišljeniku.
Poznato je da smo mi narod koji brzo padne u vatru, da se svašta u bijesu kaže, (pogledajte samo društvene mreže i “rat” među botovima), ali bez namjere da ikoga branim ili napadam, jer arbitar nisam, isti ti koji se sada prozivaju i međusobno optužuju, nakon nekog vremena i promjenjenih političkih i interesnih prilika piju kafu zajedno, druže se, formiraju koalicije i skupštinske većine.
Toliko puta smo se u to uvjerili, i još uvijek nasjedamo na poznate fore i fazone. Da ne navodim primjere, nemamo baš tako kratko pamćenje…
