Piše: Mirjana Mićić
“Ako se ovako nastavi sa ovim zidanjem zgrada u gradu uskoro neće biti više kuća u blizini , sve srušiše”, kaže mi prije neki dan komšinica čija je zgrada okružena novim ili zgradama u izgradnji.
I zaista kuće u gradu su sve starije i zapuštenije, naročito Bošnjačke, koje su godinama prazne jer se ljudi ne vraćaju. Neki su i pokušali, ali su vidjeli da ovdje nema života, ne zbog nacionalnih tenzija jer su one, srećom, iza nas, već zbog nemogućnosti riješavanja egzistencijalnih problema. Vratili su se tamo gdje su izbjegli, a oni što su bili principijelni da babinu imovinu neće prodati ni po koju cijenu pomalo posustaju.
Imam neke poznanike , bivše Zvorničane, u inostranstvu.Tamo žive decenijama , neki su u međuvremenu otišli i u penziju, ali ovdje se nisu vratili za stalno. Za Zvornik ih “vežu” kuće, uspomene, obećanja data samima sebi i precima da ih prodati neće, ali znaju su da se njihova djeca, sada odrasli ljudi neće ovdje vratiti, unuci pogotovo jer su rođenjem stekli državljanstva Austrije, Njemačke, Holandije, asimirali se u novu sredinu koju doživljavaju kao svoju.
Kuće ovdje zjape prazne, napuštene, mada ima i onih koje su zahvaljujući stranim donacijama popravljene, obnovljene, čak i veće nego prije rata. Ali malo ko u njima živi jer nema od čega, a na bolje se, tamo negdje daleko, lako navići.Ovdje se teško vratiti, jer nema više starih komšija, prijatelja, pa ni grada kakvog su znali.
I to koriste ovi što grade, kupuju jeftino stare, devastirane kuće, ruše i na njihovom mjestu grade velike stambeno poslovne objekte. Ipak, i dalje ima onih koji se opiru prodaji i rušenju kuća u kojima su se rodili, tako da imamo ovakve prizore kao sa fotografije -ilustracije teksta. Stari i novi Zvornik, jedan u nestajanju, drugi u nastajanju.
Dva lica jednog grada koja se se sve više mijenjaju, na štetu prvog.Većina nas će život provesti u stanovima, modernim kavezima, umjesto kućama, sa dvorištem, kućnim ljubimcem, druženju sa komšijama.U svijetu bogati žive u kućama, sirotinja u stanovima. Kod nas izgleda vladaju druga pravila, neki se cijeli život muče, rade, gladuju da bi kupili nekretninu u kojoj kasnije nema ko da živi, ili u nju samo ponekad, sve rijeđe svraćaju…
