Zrela Kajiš - Voljela sam svoje učenike i svoj posao

Početkom ove godine u penziju je otišla učiteljica Zrela Kajiš. Na naše pitanje zar je moralo da se sa svojim đacima i razredom rastane  baš na polugodištu kaže da nije moglo drugačije jer je ispunila sve zakonske uslove za penzionisanje.

Njeni učenici iz V/1 su joj priredili ispraćaj za   pamćenje i suze koliko su je, priča, dirnuli svojom pažnjom. Pjevali su, nacrtali joj prigodne čestitke i stablo sa njihovim imenima.

I kolektiv je ispratio kako dolikuje. Penzionisanje joj nije teško palo, mada će joj nedostajati i učenici i kolege. Voljela je svoj posao, djecu i sve su joj tolike godine rada, protekle za tren, kao u nekoj igri. Uživala je u svom poslu i svemu onome što joj je pružao. Kaže da nije mogla izabrati ljepšu profesiju u kojoj se mogla izraziti na najbolji način.

-Voljela sam svoj posao  i učenike, volim da slikam, da pišem, bavim se i sportom,  posao učiteljice  mi je omogućavao da se kreativno izrazim na više načina. Sa svojim učenicima osvajala sam i mnoge nagrade na raznim takmičenjima, naša djeca su pametna i talentovana i to se vidi  kroz te nagrade i to što rijetko ko od njih kasnije ne završi fakultet jer imaju dobru osnovu, dobro znanje poneseno još iz osnovne škole, priča ona.

Učiteljica je  postala davno, nakon što je pedagošku akademiju završila u Tuzli. Rođena je u jednom selu u opštini Živinice, a prvi posao učteljice dobila je u selu Lozna , 27 kilometara od Banovića.  Godinama je kao mlada učiteljica radila u  seoskim školama, a i kada je 1992. godine izbjegla u Zvornik i tu je prvih godina radila u seoskim školama.

“Promjenila sam dosta škola, takva su vremena bila, jedno vrijeme radila sam u Zvorniku  u školi sa djecom ometenom u razvoju. Za vrijeme radnog vijeka promjenila sam 13 direktora. Uživala sam u svom poslu, u radu se djecom. Izabrala sam najbolji posao u kome sam uživala radeći ga”.

Na pitanje kakva su bila djeca ranije, a kakva sada, jer “vodila “ je brojne generacije od prvog do petog razreda za vrijeme svog radnog vijeka,  i sa kojom je bilo lakše raditi Zrela kaže, da iako se mnogi žale na ove nove generacije,  da su to dobra djeca.

- Današnjoj djeci je mnogo teško, zatrpana su informacijama, ima dosta novih predmeta. Pametni su, talentovani, drago mi je kad kod njih prepoznam talente za pisanje, muziku,slikanje, treba ih samo pravilno usmjeriti za dalje školovanje. Imala sam jednog učenika koji je bio izuzetno nadaren za vajarstvo,a otišao je u policajce. Moja dva bivša učenika su nedavno diplomirala na Medicinskom fakultetu i poslali mi slike, zahvalivši se što sam im “prorekla“ da će  daleko stići i u životu biti uspješni. Puno je takvih primjera, ističe Kajiš.

Ona je jedna svestrana žena.Njen dan je dok je radila,  a uvjerena je  biće tako i u penziji, kratak da bi sve stigla jer je već sedam godina planinar, igra folklor u veteranima, slika, trči, vodi jedan ispunjen i sadržajan život. Izlagala svoje radove na dvije kolektivne izložbe, mnoge slike je  i poklonila. Učestvovala je na Beogradskom maratonu, bavila se dekupažom, učila engleski jezik, pohađala kurs informatike.

- Kad god čujem za nešto novo, interesantno probam, uključim se. Imam u Borini vikendicu, imam tu lijepu bašticu, mali voćnjak, odmara me boravak tamo.Organizovala sam život kako mi odgovara, imam dosta prijatelja, putujem, družim se, ne ljutim se zbog sitnica već uživam u svemu što mi život pruža, priča Zrela koja je veoma zanimljiv sagovornik.

Njena kćerka Bojana živi u Švajcarskoj, sin Dario je advokat u Zvorniku. Ponosna je na svoju djecu jer su uspješni i ostvareni ljudi, a ima i unuku i dva unuka od kćerke.Uskoro će otići kod njih da ih posjeti ali i da obiđe  ono što joj je interesantno jer nikada ne miruje, uvijek želi  nešto novo da vidi, nauči. Kao što je nastojala i da svim svojim učenicima  proširi vidike, a  koje “prati”  i dan danas,  radujući se svim  njihovim uspjesima.