U Beogradu je nakon duže i teške bolesti umrla Isidora Bjelica. Književnica, novinar, dramaturg, jedna pametna, obrazovana, elokventna, i nadasve duhovita i hrabra žena. Objavila je više od 70 knjiga, pisala je u njima o nekim poznatim ljudima sa kojima se družila, pikanterije o pojedinim istorijskim ličnostima, o zanimljivim putovanjima na kojima je bila, i poslednjih godina o svojoj bolest, načinima lječenja i traženju spasa za napaćenu dušu i tijelo i još malo vremena da provede sa svojom djecom.
U njenom romanima, stilu i lakoći pisanja, uživali su mnogi, rado su se čitale njene knjige i sigurno i dalje će, samo što novih naslova više neće biti. Bila je jedinstvena, svoja, originalna, prirodna, ljubazna, u to su se mogli jednog proljeća, (te godine kada će oboljeti, a još to još znala) uvjeriti i posjetioci promocije njenih knjiga koja je organizovana u Malom Zvorniku.
Te večeri, pred osmi mart, povodom koga je kao poklon ženama, organizovana promocija njenih knjiga, Dom kulture u Malom Zvorniku bio je prepun naroda iz tog i grada sa druge strane rijeke Drine. Mnogi Isidorini poštovaoci i obožavaoci su došli da je vide i čuju jer su znali da će im priuštiti veče za pamćenje. I bilo je tako.
Iako je bilo snijega na putu, iz Beograda je na druženje sa svojom publikom, stigla bez velikog kašnjenja. Ljubazno pristaje na intervju, strpljivo odgovara na sva pitanja, jer i sama se bavila ovim poslom, a onda onako neposredna uspostavlja prisan kontakt sa ljudima koji su tu zbog nje i njenih knjiga.
Stigla je nekim skromnim automobilom koji je sama vozila, naravno sa mužem Nebojšom Pajkićem, i šeširom na glavi, prava dama, a sama promocija je bila neobična jer je odnekle donijela servis za čaj i šolje i publiku njime počastila. Nebojša i ona lično su poslužili publiku, a zatim je duhovito odgovala na pitanja publike, pa i jednog starijeg navalentnog gospodina koji je uporno postavljao pitanje za pitanjem u želji da što više o njoj sazna.
Ni publika se nije obrukala, već je pokazala da poznaje njen književni opus i bilo je to jedno lijepo druženje. Na kraju je poklonila svoje knjige, neke prodala i potpisala, čak i dala svoj broj telefona da joj se javimo ako nešto zatrebamo. Ni traga od onih umišljenih, uobraženih zvijezda mada je po svom intelektu, znanju i obrazovanju bila nekoliko svjetlosnih godina ispred njih.
Ostaje žaljenje zbog preranog Isidorinog odlaska i jedno toplo sjećanja na čajanku sa njom, kao i njene knjige koje će ostati kao trajan trag jedne umjetničke duše koja se ne sreće često. Bila je prava sreća upoznati je i družiti se sa njom, pa makar i to jedno veče...
